MUO-000231: Madona s Isusom: kip

Minijaturni visoki reljef ovalnog formata rezbaren u jednom komadu, prikazuje dvije figure koje sjede, okrenute jedna prema drugoj u profilu, dijete Isusa s lijeve i Bogorodicu sklopljenih ruku u adoraciji s desne strane. Prizor je s donje strane zaključen motivom kerubina, anđeoske glavice s krilima na kojoj počiva Bogorodičino stopalo, sugerirajući da je „sveti razgovor“ smješten u Raju. Tome u prilog govore i okrajci neodređeno oblikovanih formi ispod anđeoske glave, nalik oblacima. Dijete Isus sjedi u poluprofilnom položaju raširenih nogu na jastučiću, otvorenih prsa prema Bogorodici. Nedostaju mu desna šaka i desno stopalo. Bogorodica odjevena u tuniku i plašt, koji joj se s glave spušta u krilo s lijeve strane tijela na desno prema Kristu, sjedi prebačene desne noge preko lijeve. Na požutjeloj površini predmeta koja je po svoj prilici tretirana lakom, mjestimice su vidljive uzdužne pukotine. Predložak ovog prikaza dobro je poznata slika Madonna della Ghiara iz 1573. u istoimenoj crkvi u Reggio Emiliji, koju je prema crtežu Leija Orsinija naslikao Giovanni Bertone. Nakon čudesnog ozdravljenja koje se zbilo pred njom na veliki petak 1596., stekla je tijekom protureformacije u sjevernoj i središnjoj Italiji iznimnu popularnost, o čemu svjedoče brojne replike – više od sedamdeset zabilježenih diljem Italije u 17. stoljeću. Brojni očuvani bjelokosni primjerci u zbirkama diljem svijeta (Assisi, Bologna, Brescia, Ravenna, Milano, Firenza, Sankt-Peterburg, New York, Baltimore) ukazuju da je i industrija izrade bjelokosnih replika prema uzoru iz Reggia bila aktivna barem kroz cijelo 17. stoljeće (SCHMIDT 2008:168). Pomalo primitivni stil rezbarija navodio je istraživače na pretpostavku da su reljefi prema modelu preuzetom iz umjetničkog središta bili izrađivani u geografskim predjelima periferije, slijedeći grafičke predloške, odnosno likovne prijevode izvornika. Na tragu ove pretpostavke i Tarbuk piše kako je moguće da muzejski reljef potječe s nekog kućnog oltarića, gdje je bio apliciran na podnožje prizora Raspeća, što je bilo karakteristično za južnotalijansko područje (TARBUK 2010:257). Međutim prema povijesnim izvorima, Reggio Emilia bio je središte serijske proizvodnje rezbarija od bjelokosti i kosti u 16. stoljeću, poput Dieppea u 18. stoljeću ili Erbacha u Odenwaldu u 19. stoljeću. Stoga je prihvaćen stav da osrednja kvaliteta umjetničke izrade brojnih primjeraka odražava užurbanu potrebu da se serijskom proizvodnjom namiri velika hodočasnička potražnja za nabožnim suvenirima. Također, kao što ukazuje veći broj verzija u zbirkama Medici (Museo degli Argenti, Firenza), moguće je da su raskošnije elaborirani predmeti s ovim motivom bili diplomatski darovi obitelji Este (SCHMIDT 2008:169). Primjerak u zbirci MUO-a pokazuje karakteristike serijski rezbarenog proizvoda. Proporcije su pomalo nezgrapne, oblikovanje je robusno osobito u definiranju fizonomijskih značajki, a likovni izraz je u cjelini rustificiranog karaktera. Kao takav, reljef svjedoči o kulturi hodočašća i popularnosti Bogorodičinog kulta s kojim su se vjernici imali potrebu povezati ostvarujući izravnu bliskost s njezinim prikazom. Vjerojatno je, stoga, da je za zbirku kolekcionara Levina Horvata nabavljen prilikom putovanja u Italiju.

MUO baza

Fundus

Autorska prava / Prava korištenja

Nije zaštićeno autorskim pravom – samo nekomercijalno korištenje